субота, 29. март 2008.

Obavezna lektira

Pre dve nedelje sam sedeo na Jedriličarskom klubu sa jednim drugarom. Bila je prva sunčana subota ove godine, ja sam u kasno jutro pio Pelinkovac i u sve sam se najbolje razumeo. Razmenili smo mišljenja o trenutnoj geostrategijskoj situaciji, sastavu fudbalske reprezentacije i novom svetskom poretku, a onda je on pomenuo filmove... I to ne bilo koje, nego moje, omiljene. Reč je o ostvarenjima Saše Petrovića, od pre četrdesetak godina, "Skupljači perja" i "Biće skoro propast sveta".

Sa dva filma, a iz moje perspektive, taj gari se uvrstio među par najznačajnijih tamburaških stvaralaca dosad, iako verovatno nikad nijedan ton nije okinuo na tamburi. Zašto? Pa zato što je tih godina tambura postala modni brend, a pokojni Janika je sa muzikom iz ovih filmova mogao triput dnevno da rasproda parisku Olimpiju. Olivera Katarina je tada za hemendegs u Parizu imala više slušalaca nego što današnji solisti RTV zajedno skupe na "Zlatnoj tamburici" u rođenom Novom Sadu.

Ko ove filmove nije gledao, sram da mu uđe, a ko jeste, može ponovo. Ili procunjajte po www.sasapetrovic.org. Odvojeno po filmovima, okačena su scenarija, sjajne fotografije i kadrovi, i što je najvažnije, muzičke teme... Ima i po koja nedoslednost, npr. kao pevač nekih pesama je naveden "Nikola", a pevao je Ivan Kika Nikolić...

Ja sam kao mlad gledao Skupljače perja i prva scena koja mi se urezala u glavu je kad Mirtina (po)ćerka probava da peva "Đelem, đelem" da očara Belog Boru, al' sirota nema sluha, gluva k'o ćebe. Jadna, ružna, pu mamu joj... A onda peva Olivera Katarina istu pesmu... Ma ženska sa velikim "P".

Moj orkestar je godinama štampao posetnice sa fotografijom Đoke Šaćere, begešara iz filma "Biće skoro propast sveta". I svirali smo tako dobro, sirovo, čisto tamburaški. U jednom momentu nas je čak bilo osmorica u orkestru. Svirali su i stariji Pacov Radović i braća Šćitaroci. Onda više nisu mogli da prate, pa su otpali. jbg... Ah da, svirao je i Neša Marinković, al' on je još uvek član orkestra, samo trenutno ima pametnija posla negde u Beču. E u takvom sastavu smo pre desetak godima obradili naslovnu numeru tog filma, za festival svečarskih orkestara Vojvodine, i kao što to biva, osvojili prvu nagradu. Onda su nas delegirali na Sabor svečarskih orkestara Srbije u Gadžin Han. Izgleda mi kao da je taj Gadža umesto festivala gotivio sabore....
Predsednik žirija je bio Nikola Rackov, školovani muzički mudroser sa jutarnjeg programa RTS. U jednom momemntu je skidao sako, i ja sam mislio da će mu tada ispasti metla iza leđa, pa sam zaprepašćen shvatio: on je PROGUTAO metlu...Imao je posebne stavove o "čistoj ciganskoj harmoniji", inferiornosti prima kao solističkog instrumenta prema npr. fruli, jbt. JBT!

Na kraju smo uzeli prvu nagradu, i prvu nagradu za solistu, i pratili smo Sašu Petrovića (nije onaj režiser, samo se tako zove) koji je uzeo nagradu kao najbolji pevač, i pratili smo Slađu Maletić (koja je pevala "Đelem, đelem" kao u Skupljačima) koja je uzela nagradu kao najbolja pevaljka...
Bilo je i materijalnih nagrada: orkestar je dobio neke pare i kvarcnu grejalicu, Saša je dobio stonu lampu, a Slađa komplet kozmetike od zelenih morskih algi.


Ko čita lektiru, taj zna: od srca iskren, nadaren i vredan muzičar, koji je u pravom društvu, svira u Olimpiji. U drugim okolnostima, i kvarcna grejalica je uspeh.

понедељак, 10. март 2008.

Moj najdraži 8. mart

Ove godine 8. mart je pao u subotu. To znači da se proslava rastegla na dva dana: petak veče su odradili "vikend slobodnjaci", subotnji ručak je rezervisan za porodice gde se žene, babe i ćerke o ovakvim praznicima puštaju napolje, a u subotu uveče je izašla tvrda linija poštovalaca ženskih prava, kupaca karanfila i besmislenih prigodnih keramičkih figurica.

U Novom Sadu žene su ovaj međunarodni praznik proslavile sa suzdržanom tugom ali dostojanstveno. Ne znam koliko njih su evocirale sećanja na lik i delo Klare Cetkin, ali sam siguran da im nije bilo pravo što je Mladunac na medenom mesecu. Po ustaljenoj proceduri ja sam tercirao umesto njega, da proverim da li labavi još uvek ume da zabavi, a imao sam i vremena da se prisećam kojekakvih zgoda.

Elem, pre zilion godina, toliko davno da tada ni Romansa još nije postojala, na Dunavu, odmah kad siđeš sa Varadinskog mosta (zvao se još i most Maršala Tita), baš ispod Đave, usidren je bio brod-restoran "Admiral". Tu se muvalo nekoliko tamburaških ekipa, manje-više na smenu i u krug. U jednoj od njih, i to baš na 8. mart, svirao sam i ja. Tu su bili još i Vuka, Vesa, Vojka, Džambolaja i Marko, student iz Bajmoka, koga smo iz milošte zvali Arkadije.

Sva mesta u kafani su bila rezervisana, pola za žene iz Vojvođanske banke, a druga polovina za učiteljice. Imali smo gažu 400 dinara, četiri one fine žute novčanice sa devojkom u marami koja drži klasje žita. I svirali smo opušteno, a Arkadije je pevao. Imao je kosu crnu kao gar, nauljenu i zalizanu pod konac, obraze još uvek pune ožiljaka od besomučno ceđenih nejebica, osmeh tanak kao da ga je žiletom otvarao na licu i onaj prodoran severnjački pogled. I on je pevao i gledao žene u oči. A pevao je romanse. I gledao žene u oči. Tužne pesme. I gledao u oči.

Onda je jedna debela rekla:" Jao, što si lep, mamu ti j***m!". Pa izvadila jednu žutu i poljubila ga u obraz. Onda je druga izvadila šlajpik, iz njega žutu, pa cmok u obraz. Onda treća... Onda se u kafani stvorio red od žena koje su držale stoju u ruci i čekale da poljube Arkadija u obraz. Mi smo svirali i nismo brojali. Sve su ga poljubile.

Šta je istorija dalje zabeležila? Vreme je pokušalo na svaki način da ispere sećanje na taj događaj. Orkestar nije dugo trajao. Napravili smo nekoliko boljih. Novčanica od 100 dinara više nije vredela ni za ič, cura se posle vraćala nekoliko puta sa sve više i više nula a svaki put sve manje i manje vredela. "Admiral" je potonuo, pa prevučen u Dunavac, odakle su cigani na taljigama razvukli šta god da je vredelo. I dan danas stoji očerupan kostur kod stubova pre mornarice. Na njegovom mestu danas je jedna sasvim druga bircuz-lađa. Sa preke strane mosta, na Kačarevom splavu su dvojica momaka otvorila kafanu "Birc" i tamo je zasvirala ekipa koja će se nekoliko godina kasnije nazvati "Romansa". Onda je prošlo nekoliko ratova, pa je most srušen, pa napravljen drugi. "Birc" je postao "Plava laguna", a i ona je potonula pa prevučena u Dunavac. Ni Vojvođanska banka više ne postoji...

Šta reći posle svih tih godina? Kad imate viška novaca, ne čuvajte ih po bankama i ne čekajte da skurcaju od inflacije. Dajte ih tamburašima, koji pevaju tužne pesme i gledaju žene pravo u oči.



p.s. Svi pomenuti momci još uvek sviraju, da kucnem u drvo. Arkadije je otišao iz Novog Sada. Poslednji put sam ga video pre mesec dana, u emisiji "5kazanje". Svirao basprim pored kotlića...

субота, 08. март 2008.

Izveštaj sa druge linije svatova

Prošle subote u Novom sadu, oženio se Nikola Popović, a.k.a. Lepi Džoni, a.k.a. Mladunče; od oca Jovana Lolana Popovića; široj javnosti poznat kao radnik u oblasti kulture - instrumentalni izvođač, sa prebivalištem u Novom Sadu, zaposlen u RTV i što je najvažnije, tercista u tamburaškom orkestru Romansa. Kako je bilo u svatovima?

Kao što je uobičajeno, manifestacija se održavala na više lokacija u gradu. Manja grupa građana se prvo spontano okupila kod mladoženje gde im se obratio Stari svat, i poveo ih u mirnu šetnju do mladinih, a kad su uz čašicu razgovora utvrdili da ni ovi nemaju ništa protiv, uputili su se prema Sabornom hramu, gde su im se priključili rodbina i prijatelji, i gde je održana centralna svečanost, izveden bogat kulturno-umetnički program, sa horom, solistima i četiri popa, budući da je mladoženjin deda bio sveštenik. Zli jezici kažu da mu je sa te strane došao talenat za tezgarenje na svadbama, rođenjima, krštenjima, a da je na sa'ranama maestralan.

Nakon toga je usledilo svadbeno veselje (iako meni ni prvi deo nije ličio na tugovanku), u hotelu Novi Sad, gde smo se više puta poiznenađivali. Prvo sam se ja iznenadio kako je hotel picnut. Onda su se moja qma i moja žena zaprepastile kad su skontale da je mlada Milana bezmalo petnaest godina mlađa od njih. Onda smo mi muški pustili slinu kad smo videli svastiku i drugarice. A one mlade, popunjene, zetegnute, napucane. Meni su se naočare stalno maglile pa sam morao da se okrenem leđima prema podijumu, da ne gledam kako đuskaju. Sremac se sakrio iza stuba, nije smeo da proviri prvih sat vremena. Onda nas je iznenadila muzika. Svirali su Apsolutno romantično, i čak i ja moram da priznam da je izbor vrhunski, da su ljudi vešti, zabavni i vredni i da skroz pošteno zarađuju đuntu. Skidam kapu.

Ne dugo zatim situacija je zahtevala malo žešći narodnjački pristup pa smo malo i pevali, Qm je bio solista sa nazalnim vibratoom u evergrinovima poput "Momak veseljak" i "Poslednji boem" a mi smo mu pevali prateće vokale sa klasičnom narodnjačkom tercom, ljuljali se kao krajiške muške pevačke grupe, i na visoke tonove istezali vratove i kolutali očima kao kesege kad ih brečiš o obalu.
Onda smo na makedonske pesme sa curama malo igrali ono fudbalersko kolo (muški tri koraka sprint, finta desno, a centaršut levo; a ženske rukama čine onaj pokret kao da kače dresove na štrik), pa smo igrali stiskavac sa ženama da sačuvamo brakove, i na kraju smo pokušali da Krstačem poubijamo sve četiri preostale sive moždane ćelije.

Suma sumarum, dobro smo se proveli. Mladencima (mladuncima :) ) želim što više dobrog provoda ubuduće.

четвртак, 06. март 2008.

Klipani

Izgleda da je zadnje vreme došlo. Neko je okačio klip na YouTube, iz novogodišnjeg programa RTV, Zlatko iz Grive i mi kao "klipani". Izvolite:



E pa dragi moji, što tata onomad kazao: "Dragi građani, srećan nam klip!".